Ispričat ću ti priču

Projekt je krenuo je u ožujku 2012.godine pod okriljem Pedijatrijskog psiho-onkološkog centra koji je dio Zavoda za dječju onkologiju i hematologiju Klinike za dječje bolesti Zagreb. Jednom tjedno, točnije svaki utorak u 17 h dolazimo na Odjel onkologije i hematologije te izvodimo predstavu za svako dijete predškolske i rane osnovnoškolske dobi. Mentorica ovog projekta je specijalistica kliničke psihologije  Marta Benko, a u projektu trenutno sudjeluje nas šest  predanih volonterki, studentica psihologije i diplomiranih psihologinja, koje svojim trudom i vremenom pokušavamo donijeti osmijeh na lica mališana. Mi smo: Mirna Čagalj, Lucija Čoga, Antonia Ćosić, Ivana Glavaš, Katarina Lončarić i Ana Mužak. Ovaj projekt predstavljale smo na 20. Godišnjoj konferenciji hrvatskih psihologa u Dubrovniku (studeni 2012.), na Tjednu psihologije u veljači 2013. te na 2. Hrvatskom kongresu psiho-onkologije u Osijeku (svibanj 2013.). psihoportal_marta benko

Cilj ovog projekta terapijski je rad s djecom oboljelom od maligne bolesti predškolske i rane osnovnoškolske dobi koji ostvarujemo kroz pričanje i uprizorivanje priča za djecu i njihove roditelje na Odjelu dječje onkologije i hematologije. Moć priča krije se u njihovom terapeutskom ili ozdravljujućem potencijalu. Projekt je osmišljen s namjerom da povećava kvalitetu života kronično bolesne djece. Pričanje i uprizorivanje priča jedna je od strategija kojom se djeci pomaže da se suoče s problemima s kojima se susreću u svojim životima, gledajući kako slične probleme rješavaju njihovi junaci te poistovjećujući se s njima. Također, ovisno o stanju djece, neke predstave su osmišljene interaktivno – na način da djeca skupa s likom smišljaju rješenje i savjetuju liku predstave što dalje.

Redovito pripovijedanje djeci može pomoći u razvoju mašte te razvijanju i jačanju koncentracije i pažnje. Za svaku predstavu pripremimo i prilagodimo određenu priču ili ju pak sami napišemo. Nakon pripremljene priče slijedi izrađivanje lutkica od materijala koji su nam dostupni ili pak priređivanje kostima, ukoliko ćemo mi biti glavni glumci. Naši veseli likovi često zaokupiraju pažnju i onih najmanjih, koji nas budno promatraju tokom cijele izvedbe. Ovi malo stariji prate radnju priče te znaju navijati da dobri djed izvuče repu, znaju brinuti kako će mali miš pobjeći od velikog lava ili nagovarati princezu da održi obećanje koje je dala žapcu. Voljni su i pomoći vili Amalki da spasi malo lane i reći Kuhači što danas treba skuhati. Često imaju želju da se upoznaju s nekim od likova pa ga pitaju zašto je nešto napravio u predstavi, a pjesmice iz predstave ih posebno vesele pa ih najčešće ponavljamo.

Početnu rastresenost, plač i tugu nakon završetka priče zamijene veselje i smijeh, što je jedan od razloga zbog kojeg se, kako sami izjavljuju,  našem dolasku vesele roditelji, djeca te cijelo bolničko osoblje. Ponekad djeca imaju težak dan, primjerice – nedavno smo došli u sobu djevojčici koja je plakala mami na rukama te bila nervozna zbog dugog i mučnog dana. Na početku predstave je plakala i pokazivala otpor; no kako je predstava odmicala, pažnja joj se sve više usmjeravala na lutke mačaka u predstavi, a plač smirivao. Kako se trudimo svaki put prilagoditi predstavu (koliko smo to u mogućnosti) djeci koja nas u sobi prate, ovaj put smo kroz likove mački probale poslati poruku o hrabrosti i prevladavanju teškoća te smiriti djevojčicu. Po završetku predstave, nije plakala, već je raširenih očiju pratila lutke te pitala može li ona „podragati macu“ i poigrati se s njom. U jednoj od posljednjih predstava također se dogodio jedan značajan trenutak. Djevojčica, koja je inače jako udaljena prilikom naših predstava te odbija bilo kakav kontakt s nepoznatim joj osobama, je na prve izgovorene rečenice "Mace papučarice" odgovorila velikim smješkom. Budno je pratila cijelu predstavu, a mi smo ju nastojale uključivati postavljajući joj pitanja na koja je rado odgovarala. Nakon predstave pokazivala nam je svoje papučice i najdraže lutkice. Ovakve i slične reakcije su najveća nagrada koju možemo dobiti za uloženi trud, a osjećamo ih gromoglasnije od pljeska publike. Reakcije poput ovih ispune nas i osjećamo toliko zadovoljstvo i sreću zbog toga što smo barem jedno dijete, na par trenutaka, uspijele udaljiti od prostorija bolnice.

Ovo je prilika i za roditelje da vide potencijal djeteta za suočavanje sa izazovnim i teškim životnim situacijama te na taj način priča može i na njih pozitivno utjecati. Često gledajući dijete i roditelja vidimo uzajamno poticanje dobrog raspoloženja tijekom predstave – roditelji se „užive“ u predstavu skupa s djecom te potiču njih na sudjelovanje i praćenje likova, a djeca se vesele s roditeljima.

psihoportalRoditelji nas nerijetko izvijeste o tome kako njihovo dijete s nestrpljenjem očekuje utorak kada će čuti novo hrabro djelo junaka ili pak pogledati nove rekvizite i čuti šaljive pjesmice. Jedan otac nas je posebno ganuo svojom izjavom kako njegovom sinu „bar na trenutke vratimo djetinjstvo“.  Ovakve povratne informacije nas ispunjavaju te ohrabruju i motiviraju za daljnji rad. Osmijeh djeteta je neprocjenjivo blago i radost i osjećamo se privilegirano što ga imamo priliku staviti na lica ovih mališana. Mališani koji nas slušaju i gledaju puno su više od djece - oni su borci,  lavovi i pobjednici. Koliko se trudimo dati im priliku da nauče neke lekcije, toliko oni nama, bez ikakvog truda, pokažu kako biti hrabar, uporan i neustrašiv.

S bolničkim osobljem ostvarile smo ugodnu suradnju; ponekad duh predstave toliko prijeđe i na njih da nas zamole da im ostavimo neki podsjetnik na  predstavu, poput krune koju smo izrađivali djeci poslije predstave. Također su pitali sv. Nikolu (kojeg smo odglumili ili bolje rečeno oživjeli u sklopu predstave „Priča o sv. Nikoli“) da i njima kaže hoće li im ostaviti nešto u čizmici. Dobra atmosfera koja zahvati sve prisutne nas uči tome da jedna mala priča ima veliki potencijal postati oruđe u borbi protiv straha i strašnih stvari. 

psihoportalDragi mališani nam ponekad znaju ispričati i kako često pričaju svojim braćama i sestrama o priči koju su taj dan čuli, na što im oni odgovaraju da bi i oni voljeli imati priliku čuti i vidjeti predstavu bar jednom tjedno. Jednom dječaku brat nije vjerovao da on zaista gleda predstavu svaki tjedan. S obzirom da imamo priliku uprizoriti priču samo jednom tjedno, često pokušavamo djeci ostaviti male podsjetnike ili igračke vezane uz ono što su taj dan čuli. Radimo to s ciljem da priča „ostane“ s njima, tj. da oni dalje mogu procesirati poruku te priče te tako ojačavati svoje vještine suočavanja s problemima, nositi se s teškim emocijama, a možda ih potakne i na daljnje čitanje. S tom namjerom smo se upustile u najnoviji projekt - otvaranje facebook stranice „Ispričat ću ti priču“: https://www.facebook.com pomoću koje ćemo pokušati ispuniti basnama i pričama i ostale dane u tjednu naše djece iz Klaićeve, ali i svih drugih koje zanima naš rad.

Marta Benko

Mirna Čagalj,

Lucija Čoga,

Antonia Ćosić,

Ivana Glavaš,

Katarina Lončarić i

Ana Mužak