Imunoterapija koristi imunološki sustav organizma, bilo direktno ili indirektno, u borbi protiv raka. Naš organizam ima prirodnu sposobnost da se zaštiti od bolesti, uključujući zloćudne. Imunološki sustav može prepoznati razliku izmedju zdravih i zloćudnih stanica i eliminirati potonje iz tijela. Rak, dakle, može nastati kada imunološki sustav organizma zataji.

Imunoterapija ili biološka terapija obnavlja, stimulira ili pojačava prirodnu antitumorsku funkciju imunološkog sustava. Jedan je od poznatijih oblika imunoterapije raka primjena tzv. citokina, bjelančevina male molekularne težine, koje antitumorski učinak ostvaruju direktno - kočenjem rasta tumorskih stanica i indirektno - stimuliranjem bolesnikovih imunoloških stanica. Drugi je od oblika imunoterapije uporaba tzv. monoklonalnih antitijela koja se vežu na specifične antigene tumorskih stanica. Blokiranje tih receptora na stanicama tumora zaustavlja prenošenje signala s površine stanice u jezgru i na taj način zaustavlja rast tumora.

Terapija cjepivom ili aktivna imunoterapija, obećavajući je novi pristup poticanju stanice imunološkog sustava da uoče stanice raka. Za razliku od uobičajenog cjepiva, cilj ovakve terapije cjepivom nije spriječiti bolest, nego tretirati postojeću bolest. Terapija cjepivom temelji se na pokušaju da se tumorske stanice učine «vidljivima» imunološkom sustavu i da ih isti prepozna kao strane.

Postoji dva pristupa u razvoju terapije cjepivom:

·         Cjepivo se proizvodi od tumorskih stanica pacijenta. Kako bi dobili dovoljno stanica, potrebno je dobiti tumorsko tkivo biopsijom. «Osobno» cjepivo koje sadrži specifičan tumorski protein, obrađuje se u laboratoriju. Obično treba nekoliko mjeseci da se proizvede cjepivo, no trenutno se istražuju metode kojima bi se taj postupak mogao ubrzati.

·         Drugi pristup ne zahtijeva biopsiju. Proizvodi se cjepivo koje nosi antigene koji su zajednički određenom tipu malignosti, te se može koristiti kod bilo kojeg pacijenta koji boluje od tog tipa malignosti. Kod ovog pristupa cjepivo nije personalizirano. Cjepivo se obično ubrizgava injekcijom. Često se uz cjepivo, pacijentima daje i tvar za pojačavanje imuniteta, Granulocyte-macrophage colony stimulating factor (GM-CSF). GM-CSF pomaže u stimulaciji dendritičkih stanica. 

Većina pacijenata, koja je primala terapiju cjepivom, osjetili su crvenilo i otečenost kože na mjestu uboda; takoder i vrućicu, bolove u kostima i zglobovima te simptome slične prehladi. Svi ovi simptomi pojavljivali su se i do par dana nakon injekcije. Također su moguce i alergijske reakcije.

Postoji nekoliko različitih vrsta imunoterapije koje se primjenjuju:

1. Monoklonalna protutijela (Monoclonal antibodies)

Monoklonalna protutijela su proteini koji se proizvode u laboratorijima u terapeutske svrhe. Napravljene su da detektiraju i unište stanice, prepoznavajući specifičnu strukturu oznake na površini stanice, tj. antigen. Svako monoklonalno antitijelo prepoznaje specifični antigen na kancerogenoj stanici.

Monoklonalna protutijela se dijele na:

·         gola, ona na koja nije vezan nikakav lijek ili radioaktivna tvar,
·         radiooznačene, tj. monoklonalna protutijela koja su vezana na radioaktivnu tvar koja uništava kancerogenu stanicu,
·         monoklonalna tijela vezana za neradioaktivne kemijske tvari ili toksine.

Terapija monoklonalnim protutijelima je poznata kao i pasivna imunoterapija. To je suprotno aktivnoj imunoterapiji u kojoj vlastiti imunološki sistem reagira na strane stanice proizvodnjom antigena. Terapija monoklonalnim protutijelima primjenjuje se intravenski u bolnici. Može trajati i do nekoliko sati, a pacijente nadgleda stručno osoblje zbog mogućih nuspojava.

Neke popratne pojave koje se mogu pojaviti prilikom korištenja terapije monoklonalnim protutijelima su: groznica, povišena temperatura, umor, glavobolja, vrtoglavica, nedostatak daha, pad krvnog tlaka, reakcija preosjetljivosti, nepravilni otkucaji srca ili bolovi u prsima.

2. Infuzija donorskih limfocita (Donor lymphocyte infusion)

Infuzija doniranih limfocita je oblik imunoterapije koji se primjenjuje kod kronične mijeloidne leukemije (CML) i kod mlađih pacijenata oboljelih od mijeloma nakon alogene transplatacije koštane srži, često kao terapijska opcija kod relapsa bolesti. Uspjeh alogenog presađivanja koštane srži dijelom ovisi i o intenzivnoj kemoradioterapiji koja prethodi presađivanju. Svrha te kemoradioteraije je da tretira rak i da spriječi imunološki sistem da odbaci donirane stanice. Također uspjeh ovisi i o učinku doniranih limfocita da napadnu stanice raka krvi. Infuzijom donorskih stanica, imuni sustav pacijenta se rekonstruira. Donor i pacijent imaju veoma slično, ali ne isto tkivo, a donorski limfociti mogu prepoznati manju razliku u histokompatibilnosti antigena na stanicama raka i definirati ih kao metu za napad. Kod infuzije doniranih limfocita limfociti iz zdravih stanica donora skupljaju se, potom se infuzijom daju pacijentu odmah ili se čuvaju na vrlo niskim teperaturama. Skupljnje limfocita i infuzija pacijentu daju se u bolnici.

Postoji potencijalni rizik kod infuzije donorskih stanica, a to je GVHD (graft versus host disease). GVHD se događa kao rezultat napada donorskih limfocita (graft) na stanice pacijenta (host). Kod GVHD-a najčešće nastradaju koža, jetra i probavni trakt. Reakcija može biti minimalna ili ozbiljna, a dijelom je uzrokuje nekompatibilnost donora i pacijenta.

3. Ne-mijeloablativna transplatacija (Non-myeloablative trasplatation)

Kod ne-mijeloablativne transplatacije, čini se da je najveći učinak terapije u tome da donorski limfociti napadaju pacijentove stanice raka, što vodi u remisiju. Ovaj se naziva GVM učinak (Graft versus malignancy effect). On se ne pojavljuje prilikom autologne transplatacije (kod koje se koriste vlastite matične stanice) i sigenične transplatacije (koja koristi stanice identičnog blizanca). U tim slučajevima donorske imune stanice ne prepoznaju stanice raka i ne uništavaju ih. Prilikom ne-mijeloablativne transplatacije, pacijentima se daje kemoterapija blagog ili srednjeg intenziteta prije alogene transplatacije koštane srži. Imunosupresivni lijekovi se daju u visokim dozama da spriječe odbacivanje doniranih stanica. Ukoliko se donirane stanice održe, postepeno, tijekom mjeseci, postaju dominantne u pacijentovoj krvi i imunom sustavu. Ukoliko se to ne dogodi, primjenjuje se infuzija donorskih limfocita kako bi se pospješila promjena matičnih stanica iz pacijentovih u donorske. Najjači učinak GVM-a prilikom ne-mijeloablativne transplatacije postiže se u pacijenata oboljelih od kronične mijeloidne leukemije (CML). Pacijenti oboljeli od drugih malignih bolesti krvi također dobro reagiraju, ali ne u tolikoj mjeri. Rezultati ne-mijeloablativne transplatacije pokazali su da bi ona mogla biti dobar terapijski izbor za starije pacijente i oni sa slabim srcem.

Međutim, dobre i loše posljedice ove terapije još nisu do kraja ustanovljene. Jedan od glavnih rizika je GVHD (graft versus host disease).

4. Terapija cjepivom (Vaccine therapy)

Terapija cjepivom, također znana kao i aktivna imunoterapija, obećavajući je novi pristup poticanju stanice imunog sustava da uoče stanice raka. Za razliku od uobičajenog cjepiva, cilj ovakve terapije cjepivom nije spriječiti bolest, nego tretirati postojeću bolest. Trenutno se testira nekoliko terapija cjepivom, no još uvijek nisu odobrene za liječenje malignih oboljenja krvi. Terapija cjepivom temelji se na pokušaju da se tumorske stanice učine «vidljivima» imunološkom sustavu i da ih isti prepozna kao strane. Postoji dva pristupa u razvoju terapije cjepivom. Prvi, koji se primjenjuje kod limfoma, cjepivo se proizvede od tumorskih stanica pacijenta. Kako bi dobili dovoljno stanica, potrebno je dobiti tumorsko tkivo biopsijom. «Osobno» cjepivo koje sadrži specifičan tumorski protein, obrađuje se u laboratoriju. Obično treba nekoliko mjeseci da se proizvede cjepivo, no trenutno se istražuju metode kojima bi se taj postupak mogao ubrzati. Drugi pristup ne zahtijeva biopsiju. Proizvodi se cjepivo koje nosi antigene koji su zajednički određenom tipu malignosti, te se može koristiti kod bilo kojeg pacijenta koji boluje od tog tipa malignosti. Npr. cjepivo napravljeno protiv kronične mijeloidne leukemije (CML), može koristiti bilo koji pacijent obolio od CML-a. Kod ovog pristupa cjepivo nije personalizirano. Cjepivo se obično ubrizgava injekcijom. Često se uz cjepivo, pacijentima daje i tvar za pojačavanje imuniteta, Granulocyte-macrophage colony stimulating factor (GM-CSF). GM-CSF pomaže u stimulaciji dendritičkih stanica. Većina pacijenata, koja je primala terapiju cjepivom, osjetili su crvenilo i otečenost kože na mjestu uboda; također i vrućicu, bolove u kostima i zglobovima te simptome slične prehladi. Svi ovi simptomi pojavljivali su se i do par dana nakon injekcije. Također su moguće i alergijske reakcije.

5. Stimulacija imunoloških stanica citokinima (Immune cell-stimulating cytokines)

Citokini su prirodno proizvedene biološke tvari koje reguliraju intenzitet i trajanje imunološke reakcije. Citokini isto tako koordiniraju komunikacijom između stanica. Postoji mnogo vrsta citokina, uključujući i faktore za stimulaciju rasta i interleukine, neki od njih se mogu proizvesti i u laboratoriju. Oni se koriste za liječenje nekih tipova malignih bolesti krvi. 

Citokini koji se koriste u imunoterapiji su:

·         Inferferoni (interferons), kao što je interferon a
·         Interleukini (interleukins), kao što je IL-2
·         Colony stimulating factors, kao što je GM-CSF ili sargramostim (leukin, prokin) za proizvodnju bijelih stanica.

Interferon a je protein koji proizvode limfociti i druge stanice imunog sustava. On usporava dijeljenje kancerogenih stanica. Velike doze interferona a djeluju kao kemoterapeutski agenti, blokiraju rast kancerogenih stanica. Odobreni su za liječenje kronične mijeloidne leukemije (CML) i leukemije vlasastih stanica. Također se primjenjuju u liječenju mijeloma i non-Hodkinovog limfoma. Popratne pojave mogu biti: vrućica, bolovi u mišićima, simtomi slični prehladi, gubitak kilograma, premorenost, također gubitak kose, depresija, srčani udar…Ovakvi simptomi nisu česti, ali ako se pojave, onda se terapija prekida. Intereleukinisu proteini koje proizvode leukociti, ali i druge stanice, da bi aktivirali druge limfocite kao što su citotoksične T stanice i NK stanice. Primjena jednog interleukina, IL-2 se istražuje u liječenju pacijenata oboljelih od limfoma, leukemije i mijeloma. Colony stimulating factor, znan i kao faktor rasta, stimulira rast i sazrijevanje mladih krvnih stanica.

Kao i ostali načini liječenja raka, tako i imunoterapija može izazvati određene nuspojave, koje se razlikuju od vrste imunoterapije koja je primjenjena i od pacijenta do pacijenta.

Neke popratne pojave koje se mogu pojaviti prilikom korištenja terapije monoklonalnim protutijelima su: groznica, povišena temperatura, umor, glavobolja, vrtoglavica, nedostatak daha, pad krvnog tlaka, reakcija preosjetljivosti, nepravilni otkucaji srca ili bolovi u prsima.

Postoji potencijalni rizik kod infuzije donorskih stanica, a to je GVHD (graft versus host disease). GVHD se događa kao rezultat napada donorskih limfocita (graft) na stanice pacijenta (host). Kod GVHD-a najčešće nastradaju koža, jetra i probavni trakt. Reakcija može biti minimalna ili ozbiljna, a dijelom je uzrokuje nekompatibilnost donora i pacijenta.

Većina pacijenata, koja je primala terapiju cjepivom, osjetili su crvenilo i otečenost kože na mjestu uboda; također i vrućicu, bolove u kostima i zglobovima te simptome slične prehladi. Svi ovi simptomi pojavljivali su se i do par dana nakon injekcije. Također su moguće i alergijske reakcije.

Ovakvi simptomi nisu česti, ali ako se pojave, onda se terapija prekida.