Palijativna skrb djeteta sastavnica je holističkog pristupa djetetu i obitelji. U dječjoj dobi pristup palijativnoj skrbi bi trebao biti širi, sveobuhvatniji, te počinjati ranije, već kad se postavi dijagnoza neizlječive bolesti, a ne tek kada bolest uđe u terminalnu fazu. Podrška koju pruža palijativna skrb mora biti usmjerena prema djetetu, ali i roditeljima, braći, sestrama, vršnjacima i to kontinuirano.

Dijete je još uvijek emocionalno nezrelo, ali zato su roditelji ti koji imaju punu moralnu i zakonsku obavezu adekvatno se skrbiti o njemu.

Prema definiciji preuzetoj iz deklaracije o pravima djeteta, dijete je ljudsko biće koje nije navršilo 18 godina, ako na osnovi zakona koji se odnosi na dijete, punoljetnost ne stekne ranije (3). Palijativna skrb djeteta sastavnica je holističkog pristupa djetetu i obitelji. U dječjoj dobi pristup palijativnoj skrbi bi trebao biti širi, sveobuhvatniji, te počinjati ranije, već kad se postavi dijagnoza neizlječive bolesti, a ne tek kada bolest uđe u terminalnu fazu. Podrška koju pruža palijativna skrb mora biti usmjerena prema djetetu, ali i roditeljima, braći, sestrama, vršnjacima i to kontinuirano. Potrebno je savladati specifične vještine poput prepoznavanja boli kod male, preverbalne ili kognitivno oštećene djece, liječiti i ostale simptome bolesti te pružati psihološku, socijalnu i duhovnu pomoć(4). Dijete je u toj dobi još uvijek emocionalno nezrelo, ali zato su roditelji ti koji imaju punu moralnu i zakonsku obavezu adekvatno se skrbiti o njemu.

Terminalno oboljela djeca

Skrb za terminalno oboljelu djecu jedan je od najtežih sestrinskih poslova. Sestre koje njeguju takve bolesnike nerijetko dospijevaju u nepremostivi nesklad između onoga što su u procesu socijalizacije naučile, društvenih vrijednosti koje su usvojile, očekivanja sredine u kojoj se nalaze te, na koncu, objektivnih mogućnosti djelovanja koje im stoje na raspolaganju (4). Medicinska sestra koja je u stalnom kontaktu s takvim pacijentima neminovno doživljava i proživljava svaki trenutak zajedno s pacijentom, stoga je svjesna prolaznosti života, te misli i na svoju smrt. Moramo priznati da to nije lak zadatak.

Skrb terminalno oboljele djece

Njega bolesnika “donekle” je jednaka za sve, pod čime se podrazumijeva težina odjela, a tako i sama težina stanja bolesnika. Napretkom medicine i tehnologije intenzivne njege terminalno oboljelih, omogućilo se da liječenje traje relativno dugo. Kao i sve tako i navedeno ima svoju dobru i lošu stranu. Dobra strana – produžava se život, ublažavaju se bolovi i sve tegobe i simptomatologija izazvane slabljenjem vegetativnih funkcija (5). Loša strana – bolesnik je istrgnut iz svoje domaće sredine, stiže u bezličnu atmosferu, priključen na cijevi i aparate, okružen ljudima koji svoje verbalno komuniciranje s pacijentom svode samo na najneophodnije (5). Zdravstvena skrb umirućih sve je značajniji problem. Vrlo je važno unaprijediti odnose zdravstvenog osoblja prema djeci koja umiru, ali i prema njihovim roditeljima. Svako dijete individua je za sebe, pa tako i njegov način i pogled na život, pa tako je i sama smrt individualna. Moramo napomenuti kako su sestre educirane za očuvanje i unapređenje života i zdravlja, a umirući bolesnik u ovom slučaju dijete, potpuna je suprotnost te obaveze. Stoga medicinske sestre, iako su svjesne da ništa ne može biti učinjeno da se promijeni taj konačan proces, ipak na samu smrt bolesnog djeteta reagiraju kao na neuspjeh svoje stručnosti i njege. Potrebno je pomoći mu da doživi posljednju katarzu, da očuva svoje ljudsko dostojanstvo time što će u sklopu postojanja na zemlji primiti i njegov logičan završetak – smrt (4). Moramo napomenuti kako su sestre educirane za očuvanje i unapređenje života i zdravlja, a umirući bolesnik u ovom slučaju dijete, potpuna je suprotnost te obaveze.